Na sastanku se lako pojavi pretpostavka: netko mlađi zna digitalni alat, netko stariji objasnit će kako se stvari stvarno rade. Ponekad je to točno, ponekad potpuno promašeno. Problem nastaje kada pretpostavka postane trajna podjela prilika.
Počnimo od zadatka i znanja
Za dobru suradnju treba znati što osoba može, što želi razviti i gdje joj treba podrška. Dobna oznaka ne daje dovoljno precizan odgovor ni na jedno od tih pitanja. Korisnije je pogledati iskustvo s konkretnim zadatkom i dati prostor da se sposobnost pokaže.
OECD u raspravi o dobno uključivom radu ističe važnost razvoja vještina tijekom radnog života. [1] To otvara pitanje pristupa učenju: dobivaju li svi relevantne prilike ili ih već unaprijed dijelimo prema pretpostavljenoj fazi karijere?
Razmjena koja ima jasan predmet
Mentorski razgovor može biti korisniji kada polazi od stvarnog problema. Jedna osoba pokazuje postupak, druga postavlja pitanja, a zajedno rade na zadatku. U sljedećoj situaciji uloge se mogu promijeniti, ovisno o području znanja.
Važno je dogovoriti što se želi naučiti i koliko vremena za to postoji. Ako prijenos znanja uvijek dolazi nakon redovnog posla, organizacija može poslati poruku da je važan samo u načelu. Potrebno mu je mjesto u rasporedu.
Iskustvo treba postati dostupno
Mnogo organizacijskog znanja ostaje u glavama ljudi koji dugo rade na određenom području. Možemo ga učiniti dostupnijim kratkim opisom odluke: što smo pokušali, zašto smo odabrali taj put i što sljedeći put treba provjeriti.
Takav zapis pomaže novim kolegama razumjeti kontekst, a iskusnijima omogućuje da ne ponavljaju uvijek isto objašnjenje. Istodobno, zapis treba ostaviti prostor za pitanje može li se postupak danas napraviti bolje.
Uključivost se vidi u prilikama
Vrijedi pogledati tko dobiva nove projekte, edukacije i vrijeme za razvoj. Poziv na suradnju malo znači ako su važni zadaci uvijek rezervirani za istu skupinu. Kriteriji trebaju biti povezani s poslom i jasno objašnjeni.
Tim kroz generacije nije skladna fotografija koja sama dokazuje dobru praksu. To je svakodnevni proces u kojem učimo što drugi znaju i kako želimo raditi zajedno. Kada prilike imaju jasne kriterije, iskustvo i novo znanje dobivaju više prostora da se susretnu na stvarnom problemu.